Odisej, od Homera do Nolana

Veličinu i snagu jedne kulture možemo procjenjivati na različite načine. Među ostalim i brojem prijevoda najvažnijih književnih djela, tzv. klasika. U engleskom jeziku postoji više od 60 prijevoda Ilijade i Odiseje. Slična je situacija i s prijevodima na druge vodeće europske jezike. Autorstvo dvaju najranijih i najpoznatijih antičkih spjevova pripisuje se grčkom pjesniku Homeru. Tko se krije iza toga imena, ne znamo. Danas se ustalilo govoriti o „Starom“ Homeru, koji bi bio autor Ilijade, i „Mladom“ Homeru, autoru Odiseje. Između njihova nastanka moralo je proteći barem nekoliko desetljeća. Priču o ishodu Trojanskoga rata doznajemo tek u Odiseji, kao i sudbine glavnih protagonista po povratku iz rata. S Ilijadom započinje europska književnost, Odiseja je njezin prvi roman.

Svojim filmom Christopher Nolan udahnuo je novi život u staru priču,
ali to je i dalje priča o čovjeku koji jedini od homerskih junaka zna pripovijedati

Iz riječi u sliku

Govoreći o prijevodima kao temeljnim civilizacijskim uporištima, ne smijemo zanemariti „prijevode“ iz riječi u sliku. Oba su epa hranila europsku likovnu umjetnost u jednakoj mjeri kao i književnost, od atičkih vaza u 6. st. pr. Kr., sve do današnjih dana, s time da su pojedina razdoblja različito doživljavala i tumačila njihove poruke. Unatrag stotinu godina možemo govoriti i o prijenosu književnih klasika u medij filma. Gotovo svi doživjeli su filmske adaptacije, većinom na vrhuncu slave holivudskih studija. Prednjačili su filmovi biblijske tematike, ali nije nedostajalo pokušaja da se i Homerovi epovi prilagode filmu. Moja se generacija još sjeća televizijske serije u kojoj je Odiseja utjelovio kosovski glumac Bekim Fehmiu. Prije dvije godine pojavio se i vrlo dobar film talijanskog redatelja Uberta Pasolinija, s uvjerljivim Ralphom Fiennesom u glavnoj ulozi. Sve ih je, međutim, zasjenila najnovija filmska Odiseja koju potpisuje Christopher Nolan, zasigurno jedan od najzanimljivijih redatelja današnjice. Sredstva uložena u film ukazuju na ambiciju i ozbiljnost njegova najnovijeg projekta. Da je takav pristup imao odjeka, govore i pokazatelji na kinoblagajnama: u nepunih mjesec dana Odiseja je postala Nolanov najkomercijalniji film i vjerojatno jedan od financijski najuspješnijih filmova uopće.

Iznenadilo me koliko je ljudi u kratko vrijeme vidjelo, komentiralo ili spomenulo film, i to u vrlo različitim situacijama. Jedan je poznanik bio razočaran masovnim scenama i spreman tvrditi da je Troja Wolfganga Petersena (2004) u tom pogledu bolji film; jedna poznanica misli da je Nolan trebao jače istaknuti okrutnost rata, odnosno, Odisejevih suboraca, koje je Kirka zasluženo pretvorila u svinje; jedan katolički teolog (!) iznio je zanimljivu usporedbu nepoštovanja Zeusova zakona o gostoprimstvu i trenutne situacije s migrantima u Europi. Ne zaboravimo stručnjake koji su prigovarali zbog povijesnih „netočnosti“, ili odstupanja od izvornoga Homerova teksta, uključujući i primjedbe da je za ulogu Helene odabrao crnu glumicu (jednako kao i za njezinu sestru Klitemnestru), što su mnogi interpretirali kao ustupak filmskom woke establišmentu. Istovremeno, Emily Wilson, prva žena prevoditeljica Odiseje na engleski (2017), hvaljena u određenim krugovima kao netko tko je razotkrio stoljeća „maskuliniziranih prijevoda“, također je bila kritična, prigovarajući kvaliteti scenarija, koji je Nolan sam potpisao. Jednom riječju, čini se da su svi u filmu našli ponešto što ih je razočaralo ili ostavilo zbunjenim.

Izdanje MH, Zagreb, iz 1961.

Priznajem, za mene je Nolanov film odličan, kako produkcijski tako i scenaristički, i odaje filmaša koji je odrastao s klasicima, s Homerom i njegovim prevoditeljima i nastavljačima, u najboljoj tradiciji anglosaksonskog obrazovanja. Zaslužio je završnu rečenicu iz Euripidove tragedije „Na lijep smo način čitav obavili čin“, koju izgovara kralj Agamemnon. Inače, u filmu se zapovjednik ahejske vojske jedini javlja okružen aurom nedodirljivog junaka, kakva dominira u Ilijadi. Njegova kromirana pojava, s posebno upečatljivom kacigom, koju ne skida ni u svijetu mrtvih koji će Odisej posjetiti, predstavlja utjelovljenje apstraktne moći i političke sile, pred kojima svi, pa čak i Odisej, moraju prignuti koljeno. Njegovo lice zapravo i nije važno. Tim je veći njegov pad kada ga po povratku u Mikenu ubiju žena Klitemnestra i njezin ljubavnik Egist. Svi ostali Grci, pa tako i Agamemnonov brat Menelaj, koji će ugostiti Odisejeva sina Telemaha i tijekom gozbe na svome dvoru u Sparti ispričati priču o posljednjim danima Troje i pokolju koji je uslijedio, dio su amorfne mase, pune srdžbe i bijesa, u koju se pretvorila vojska koja je deset godina umirala pod zidinama Troje, ili, pak, dio kolopleta tijela odabranih ratnika sabijenih u utrobi izdajničkog konja. Samo je Odisej stvaran, toliko različit od ostalih junaka trojanskoga rata, suprotnost Ahileju, koji se u ovome filmu ne pojavljuje, premda je susret njih dvojice u podzemnom svijetu jedan od najupečatljivijih dijaloga u Odiseji. Naposljetku, ipak je to njegova priča.

Nolanu se može zamjeriti da je stvorio Odiseja po svome. Ali, zar je moglo biti drugačije? U uvodnome stihu, kada pjesnik zaziva Muzu i najavljuje temu epa, Homer je počastio svoga junaka izrazom koji je mnogoznačan, i koji je u gotovo svakom prijevodu doživio drugačije tumačenje. U prijevodu na engleski iz 19. stoljeća Odisej je ingenious (dovitljiv, lukav); u francuskom je fertil en expédient (snalažljiv), za Tomu Maretića, jedinog prevoditelja cjelovita epa na hrvatski, on je, pak, „prometan muž“, izraz koji vjerojatno aludira na sklonost lutanju. Naposljetku, za „žensko“ čitanje Odiseja u novom prijevodu Emily Wilson, on je jednostavno complicated (složen). Istini za volju, već su stari Grci Homerove junake vidjeli i drugim očima: Odiseja, koji je nastavio lunjati svijetom, na jednom od putovanja ubio je vlastiti sin (nesvjesno, kao što je Edip ubio svoga oca), a Penelopa je, umjesto vjerne žene, postala bludnicom, koja je u krevetu ugostila stotinu i osam prosaca, pa čak i rodila jedno božansko stvorenje – glavom i bradom razvratnog Pana. Kao što kaže Roberto Calasso u genijalnoj knjizi Svadba Kadma i Harmonije (izd. Vuković & Runjić, 2015): „Grčki mitovi su bile priče koje su se prenosile u inačicama. Pisac ih je ponovo sastavljao svaki put na drugačiji način… Svaki je pisac dodavao i izoštravao tijelo priče i mit je nastavio disati u književnosti.“ Uostalom, kada su pitali Eratostena, najvećega među grčkim zemljopiscima, o tome gdje je sve Odisej putovao, ovaj je odgovorio neka mu netko pokaže postolara koji je napravio kožni mijeh u kojemu Eol čuva svoje vjetrove, pa će i on reći gdje je sve Odisej bio.

Novi život stare priče

Svojim filmom Christopher Nolan udahnuo je novi život u staru priču, ali to je i dalje priča o čovjeku koji jedini od homerskih junaka zna pripovijedati. A kada junak nauči pripovijedati, kaže Calasso, „tada svom prvom pozivu, onome da sve pobijedi, dodaje novi: taj da sve razumije.“ Zato je Odisej u neprekidnom razgovoru s boginjom mudrosti Atenom, zato želi čuti pogubni pjev sirena i sići među sjene u podzemni svijet. Recimo i to da je u Mattu Damonu Nolan našao glumca koji je znao utjeloviti upravo one kvalitete koje su stoljećima hranile zanimanje za velikog lutalicu i povratnika. Wilson mu zamjera da u njegovu filmu nema seksa, vjerojatno aludirajući na to da je ispustio epizodu s mladom Nausikajom koju je mogao lako (zlo)upotrijebiti. Ali, i to je dokaz da je zahvaljujući Nolanu Odisej još jednom oživio, odnosno, da je mit „nastavio disati“. Udahnite i vi, punim plućima.

Podsjetimo na kraju da je jedini cjeloviti prijevod Odiseje na hrvatski onaj Tome Maretića iz 1883. koji je Stjepan Ivšić pripremio za peto, ujedno i posljednje izdanje Matice hrvatske iz 1961. godine. Svi pokušaji da dobijemo novo, suvremenije čitanje Homerova epa, ako su i postojali, do danas nisu ostvareni.